Zbog čega u isto vreme volimo i mrzimo promene?
Naš "volim-mrzim" odnos prema promenama reflektuje se, s jedne strane u grčevitom držanju za stara ubeđenja, a sa druge u haotičnom prihvatanju novih. Vrlo često, čak i onda kada je jasno da stara verovanja ne funkcionišu, odupiremo se novim ili obrnuto, kada je sa starima sve u redu, odbacujemo ih i prihvatamo nova, samo zato što su nova; ovakva ambivalentnost ima dugu, vrlo dugu istoriju u evoluciji čovečanstva.
Moderni ljudi i žene najčešće su u nedoumici oko toga šta treba promeniti, a šta ne i što je još važnije – kada to promeniti i koliko brzo. Veliki deo naše ambivalentnosti čini uverenje da su promene nametnute spolja, da nad njima nemamo kontrolu pa je stoga sasvim neizvesno šta će nam doneti sutra. Mnogi od nas osećaju da život liči na pomahnitali voz koji samo što nije došao do kraja šina, dok mi u isto toliko furioznom ritmu pokušavamo da dogradimo što više pruge za koju ne znamo kuda vodi, ne bi li izbegli nesreću.
A propo, moramo sebi postaviti nekoliko vrlo teških pitanja. Zbog čega je, recimo, toliko teško prihvatiti promene? Kako to da uporno insistiramo na tome da drugi moraju da se promene, a onda da se mirno vratimo sopstvenom disfunkcionalnom životu, tvrdoglavo odbijajući da izmenimo čak i ono za šta smo se složili da mora biti urađeno?
Od koristi je setiti se da kad imamo pune ruke kesa s namirnicama, moramo negde da ih odložimo, pre nego što se dohvatimo nečeg drugog. Slično ovom, neophodno je otarasiti se starih uverenja, pre nego što se prihvatimo novih. To znači da ćemo se verovatno u jednom periodu naći u vakuumu, praznom međuprostoru u kojem ćemo se neugodno osećati. Čak možemo sami sebi delovati blesavo tako praznih ruku, zbunjeni i nesigurni zbog nečega što drugi izgleda razumeju bez ijedne nedoumice. Ali, ne brinite - niko još nije umro od toga što se osećao blesavo ili zato što je priznao da nešto ne zna.