E, sad je dosta!
U filmu Elizabeta: Zlatno doba, kaže se da je kraljica zemlji dala svoju dušu, žrtvovala ljubav, radost, čak i miran noćni san. Šta više, suočena sa skoro nemogućim izazovima – pobedila je. Da li je ona postala uzor?
Kao deca šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, devojčice, kao i dečaci, vaspitavani su po principu „uradi sam“, bombardovani rečima kao što su „savršenstvo“, „osposobljavanje“. Neko – član porodice, trener ili nastavnik – nas je učio da smo gospodari sopstvene sudbine i da posedujemo moći da stvorimo šta god da poželimo. Time su nam, zapravo, stavljali do znanja ne samo da smo izuzetni, već i da imamo potencijal da budemo bolji od drugih. Svi smo mogli da budemo heroji.
Reziltat: stvorena je nova vrsta super-radnika, udarnika (onih koji postižu isključivo superiorne rezultate). Istinito ili ne, mnogi od nas kao deca osećali su da moraju biti posebni da bi bili voljeni. Naše samopouzdanje počivalo je na broju uspeha koji smo mogli da zabeležimo. „To si tako dobro uradio, a sada uradi sledeće...“ bila je vrlo uobičajena mantra u našim domovima. Svaka životna situacija zahtevala je od nas proveru intiligencije, snage ili karaktera. Jedina svrha naših života bila je da briljiramo u nečemu. Bili smo kao male lokomotive koje huhtanjem, brektanjem i zviždukom ispuštanja pare na teškoj uzbrdici, pokazuju koliko vrede. Dobro ili loše?
Da analiziramo:
Udarnici: Naoružani kao stena čvrstim samopouzdanjem u vlastite sposobnosti, u stalnoj smo potrazi za novim izazovima i mrzimo osećaj dosade. Prilagodljivi smo i odlučni. Mnogi nam se dive i zavide nam. Volimo da nas drugi vide kao 'nekog'. Da smo 'niko' – ne bi ni postojali.
Rezultati: Velika postignuća. Ipak, grčevito nastojimo da se ne naslađujemo njima duže od minuta, znajući da tamo negde uvek postoje novi zadaci na putovanju bez preciznog odredišta.
Iako žudimo za mirnim trenucima, imamo beskrajnu listu aktivnosti koje moraju biti obavljene. Često smo nemirni, nezadovoljni i spremni da vrlo strogo sudimo o drugima. Žalimo se da smo nedovoljno iskorišćeni i da smo potcenjeni, čak i kada radimo za sebe same! Ukoliko, duboko u sebi nismo čvrsto vezani za svrhu u životu, osećamo izvesnu prazninu.
Šta sam ja, ako nisam brilijantan, sjajan, talentovan i neodoljiv? Da, svakako – mi sve ovo jesmo. Ipak, zar baš nikada ne možemo da budemo prosto „obični“?
Istinu govoreći, iako mislimo da sve držimo pod kontrolom, mi udarnici, često ne uspevamo da uvidimo sve mogućnosti koje nam se pružaju u životu.Ponašamo se kao da smo na putu predodređenom za velika dela. Mada postižemo neverovatne stvari i pružamo pomoć velikom broju ljudi, taj uspeh za nas je večiti teret. Mi ne možemo da dopustimo sebi olakšanje postojanja kao da smo obični smrtnici. Jedva da imamo kad da provedemo makar sat vremena baveći se besmislenom zabavom. Propuštamo li tako najveće životno iskustvo?
Nov pogled na stvari: Da bi lakše manevrisali, moramo biti brutalno iskreni prema tome ko smo zapravo, kako smo ovde dospeli i na kakvom smo putu. Moramo se osloboditi tereta uspeha. Nikada nećemo u potpunosti biti slobodni, ukoliko naše samopouzdanje i sreća budu zavisili od neverovatnih postignuća.
Danas budi Niko i vidi šta će se dogoditi. Uradi nešto u čemu najverovatnije nećeš uspeti (probaj ono u čemu bi možda mogao da uživaš, ali nisi sposoban da briljiraš u toku dana... neki sport, možda, umetnost, glumu...). Postoji li išta što nisi probao ili si odustao zbog toga što ti nije savršeno išlo od ruke? Uradi to i reci prezrivo „Pa, šta!“ kad ne uspeš sve perfektno da izvedeš.
Kada ne morate da budete superiorni, bićete u prilici da otkrijete i verbalizujete ono što duboko cenite i u čemu uživate. Tako ćete doći i do istinskog osećaja blagoslovenosti i uživanja u samom sebi. Na posletku, probudićete se osećajući da ste zaista živi i u stanju da uživate u svim ukusima ovog našeg, neverovatnog sveta, u onome čemu vam je sada zabranjen pristup na duže od jednog trenutka.
Sve ovo ne znači da više ne treba da prelazite granice očekivanog i ostvarujete vredne rezultate. Mada, ako poradite na tome da svesno birate kada nešto treba da znate u celosti ili kada da budete najbolji, moći ćete da prepoznate trenutke kada ne treba propustiti prepuštanje uživanju. Prezir će polako vetriti i izgubiti smisao. Uvažavavaćete ljude ne samo u odnosu na to koliko su pametni, već i zbog toga koliko dobri i zabavni mogu da budu. Steći ćete razumevanje za slabosti i nesigurnost onih oko vas, koliko i za sebe same (nešto što niste učinili za sebe još od kad ste bili vrlo mladi). I ne yaboravite da će za ovakvu promenu identiteta biti potrebno vreme, isto koliko i poverenje i podrška prijatelja i porodice.